Neizostavni dio Đakovačkih vezova je svečano otvaranje koje se svake godine održava ispred katedrale, petkom u središnjem vezovskom vikendu. Središnji dio svečanog otvaranja Đakovačkih vezova je scenska slika za koju od 2004. godine uloge scenarista i redatelja obavljaju Mirko Ćurić i Darko Milas. Ovogodišnja scenska slika nosi naziv „Moja duša bećarska…“ prema stihu iz poznate pjesme Slavonskih Lola.
Slavonska, bećarska duša, razlikuje nas od ostalih
„Učinilo mi se kako je upravo ta široka slavonska, bećarska duša, ono što nas razlikuje od ostalih i što čuva tu našu različitost i posebnost do današnjih dana. Kao što čovjek mora prolaziti kušnje u svom životu, moraju to i narodi. Ove dvije godine je, kao nikada do danas, život cijeloga svijeta stao je zbog opake pandemije. Morali smo razmisliti tko smo i što smo, po čemu smo drugačiji i jedinstveni i zbog toga je i ovaj program takav kakav jest.“, rekao je o nazivu scenarist Mirko Ćurić.
U konstruiranju ovogodišnje scenske slike, Mirko Ćurić poslužio se i pričom Svetozara Rittiga, nekadašnjeg đakovačkog svećenika i predsjednika KUD-a Sklad, koji je još 1939. u Spomenici tog društva predložio održavanje godišnje manifestacije u kojoj bi se slavila đakovačka povijest i tradicija i to baš ispred katedrale na kojoj se od 1999. otvaraju Đakovački vezovi
Osmišljavanje ovakve scenske slike izrazito je kompleksan zadatak
Smišljanje ovakve scenske slike, koja bi zadovoljila sve kriterije jedne ovakve manifestacije i prikazivanja na televiziji nije nimalo lak zadatak:
„Od 2004. pisanje scenarija je postalo mojom obavezom, pa od tada godine u suradnji s glumcem GK Gavella iz Zagreba Darkom Milasom, koji je redatelj otvaranja također od 2004., osmišljavam koncept predstave koja ujedinjuje niz različitih formi koje moramo ujediniti u jedan program koji emitira i Hrvatska televizija te mora imati i obilježja televizijske emisije. Mora se također udovoljiti konvencijama kojima takva manifestacija mora poštovati, preko sudjelovanja konjanika i kočija Državne ergele, nastupa KUD-ova, glazbenih sastava i solista do središnje dramske igre – okosnice otvaranja koja postaje i okosnicom svih programa Vezova – u kojoj pričamo jednu epizodu iz povijesti Đakova ili Slavonije ili se bavimo nekim običajem, možda tekstom iz đakovačke književne povijesti, kako je to ovaj puta.“
Program želi slaviti našu prošlost i našu sadašnjost te izraziti vjeru u budućnost
Priča Iz vojske, crtica iz Đakovštine, objavljena je 1900. godine. Prikazuje slavonsko selo s kraja 19. stoljeća, raspadanje zadruga, nastajanje bećarskog mita, izloženih pojedinaca koji lišeni čvrstih i zaštitničkih društvenih okvira obiteljskih zadruga, njihovim raspadom i „podilama“, izlaze na vidjelo i postaju i temom književnih djela. Upoznat ćemo likove, od kojih je dio Ritigov a dio Ćurićev, osmišljenih kako bi taj pripovjedni kostur dramski obogatio i zaokružio. To su: Mika, seoski gazda, Reza, Mikina žena, Stana, Mikina sestra, stara cura koja živi s njima, Živko, najstariji sin gazda Mike, Luka, srednji sin, Anka, Lukina žena, Joza, najmlađi sin, Eva, Jozina žena, Mata, pisar, Bećari, Tamburaši te niz glazbenih sastava i kulturno-umjetničkih društava, koji ili sudjeluju u predstavi ili su funkcionalno inkorporirani između pojedinih slika, što sjajno radi Tomislav Radičević, treći oslonac ove kreativne strukture koja oblikuje program svečanog otvaranja.
„Dramska igra se umnogome referira i na našu sadašnjost, čak i kada nam to nije prvotna namjera: jednostavno, neka pitanja i neke probleme nismo riješili od devetnaestog stoljeća do danas, pa se neki davni problemi učine – današnjima. Naravno, naš program nije osmišljen kao društveno-kritički već u prvom redu pohvalni: on želi slaviti našu prošlost i našu sadašnjost te izraziti vjeru u budućnost, upravo tako što pokazuje da naša današnja pitanja i naši problemi nisu ekskluzivni i da našem narodu ništa nije darovano već se uvijek iznova mora boriti za svoj identitet i za samoočuvanje, a to vrlo uspješno čini i Đakovačkim vezovima.“, dodao je Mirko Ćurić.
Program otvaranja prenosi se na 1. programu HTV-a
Kako do sada nikada prije otvaranja nisu upoznavali publiku s detaljnim sadržajem scenske slike, Ćurić napominje kako to neće činiti ni sada već ih poziva da pogledaju program uživo, ispred naše veličanstvene katedrale, najljepše pozornice u Hrvatskoj za ovakav tip manifestacije, ili preko 1. programa HTV-a.
I na kraju, Mirko Ćurić nam je objasnio tko su ti naši bećari kojima je posvećeno ovogodišnje svečano otvaranje Đakovačkih vezova:
Oni su naša duša, i kad ih slavimo i kad ih grdimo. Oni su naše tople noći uz pjesme i kola, oni su naša snena, prohladna jutra, kad miriši trava, njište probuđeni vranci, a pijetli najavljuju novi dan, u kraju između tri rijeke, stvorenom na priliku zemaljskoga raja. Tamburice odjekuju kroz pospani šor i bude sokak, otvaraju se pendžeri, tobož se stare žene ljute, a sa svojim muževima sjećaju se lijepih dana mladovanja. Oni su ljudi koji jače i dublje osjećaju svaki titraj ovog rajskog kraja, čije žice nježnije i dublje bruje, koji dublje pate i iskrenije se vesele, koji nisu od ovoga svijeta, ali bez njih ne bismo bili to što jesmo. Jer da u svakom od nas ne živi duša bećarska, bili bismo mjed što ječi i cimbal što zveči, a ne narod s tako dubokim korijenom da ga niti jedna nevolja ili oluje ne može iščupati.“
Foto: Marko Milas
Neizostavni dio Đakovačkih vezova je svečano otvaranje koje se svake godine održava ispred katedrale, petkom u središnjem vezovskom vikendu. Središnji dio svečanog otvaranja Đakovačkih vezova je scenska slika za koju od 2004. godine uloge scenarista i redatelja obavljaju Mirko Ćurić i Darko Milas. Ovogodišnja scenska slika nosi naziv „Moja duša bećarska…“ prema stihu iz poznate pjesme Slavonskih Lola.
Slavonska, bećarska duša, razlikuje nas od ostalih
„Učinilo mi se kako je upravo ta široka slavonska, bećarska duša, ono što nas razlikuje od ostalih i što čuva tu našu različitost i posebnost do današnjih dana. Kao što čovjek mora prolaziti kušnje u svom životu, moraju to i narodi. Ove dvije godine je, kao nikada do danas, život cijeloga svijeta stao je zbog opake pandemije. Morali smo razmisliti tko smo i što smo, po čemu smo drugačiji i jedinstveni i zbog toga je i ovaj program takav kakav jest.“, rekao je o nazivu scenarist Mirko Ćurić.
U konstruiranju ovogodišnje scenske slike, Mirko Ćurić poslužio se i pričom Svetozara Rittiga, nekadašnjeg đakovačkog svećenika i predsjednika KUD-a Sklad, koji je još 1939. u Spomenici tog društva predložio održavanje godišnje manifestacije u kojoj bi se slavila đakovačka povijest i tradicija i to baš ispred katedrale na kojoj se od 1999. otvaraju Đakovački vezovi
Osmišljavanje ovakve scenske slike izrazito je kompleksan zadatak
Smišljanje ovakve scenske slike, koja bi zadovoljila sve kriterije jedne ovakve manifestacije i prikazivanja na televiziji nije nimalo lak zadatak:
„Od 2004. pisanje scenarija je postalo mojom obavezom, pa od tada godine u suradnji s glumcem GK Gavella iz Zagreba Darkom Milasom, koji je redatelj otvaranja također od 2004., osmišljavam koncept predstave koja ujedinjuje niz različitih formi koje moramo ujediniti u jedan program koji emitira i Hrvatska televizija te mora imati i obilježja televizijske emisije. Mora se također udovoljiti konvencijama kojima takva manifestacija mora poštovati, preko sudjelovanja konjanika i kočija Državne ergele, nastupa KUD-ova, glazbenih sastava i solista do središnje dramske igre – okosnice otvaranja koja postaje i okosnicom svih programa Vezova – u kojoj pričamo jednu epizodu iz povijesti Đakova ili Slavonije ili se bavimo nekim običajem, možda tekstom iz đakovačke književne povijesti, kako je to ovaj puta.“
Program želi slaviti našu prošlost i našu sadašnjost te izraziti vjeru u budućnost
Priča Iz vojske, crtica iz Đakovštine, objavljena je 1900. godine. Prikazuje slavonsko selo s kraja 19. stoljeća, raspadanje zadruga, nastajanje bećarskog mita, izloženih pojedinaca koji lišeni čvrstih i zaštitničkih društvenih okvira obiteljskih zadruga, njihovim raspadom i „podilama“, izlaze na vidjelo i postaju i temom književnih djela. Upoznat ćemo likove, od kojih je dio Ritigov a dio Ćurićev, osmišljenih kako bi taj pripovjedni kostur dramski obogatio i zaokružio. To su: Mika, seoski gazda, Reza, Mikina žena, Stana, Mikina sestra, stara cura koja živi s njima, Živko, najstariji sin gazda Mike, Luka, srednji sin, Anka, Lukina žena, Joza, najmlađi sin, Eva, Jozina žena, Mata, pisar, Bećari, Tamburaši te niz glazbenih sastava i kulturno-umjetničkih društava, koji ili sudjeluju u predstavi ili su funkcionalno inkorporirani između pojedinih slika, što sjajno radi Tomislav Radičević, treći oslonac ove kreativne strukture koja oblikuje program svečanog otvaranja.
„Dramska igra se umnogome referira i na našu sadašnjost, čak i kada nam to nije prvotna namjera: jednostavno, neka pitanja i neke probleme nismo riješili od devetnaestog stoljeća do danas, pa se neki davni problemi učine – današnjima. Naravno, naš program nije osmišljen kao društveno-kritički već u prvom redu pohvalni: on želi slaviti našu prošlost i našu sadašnjost te izraziti vjeru u budućnost, upravo tako što pokazuje da naša današnja pitanja i naši problemi nisu ekskluzivni i da našem narodu ništa nije darovano već se uvijek iznova mora boriti za svoj identitet i za samoočuvanje, a to vrlo uspješno čini i Đakovačkim vezovima.“, dodao je Mirko Ćurić.
Program otvaranja prenosi se na 1. programu HTV-a
Kako do sada nikada prije otvaranja nisu upoznavali publiku s detaljnim sadržajem scenske slike, Ćurić napominje kako to neće činiti ni sada već ih poziva da pogledaju program uživo, ispred naše veličanstvene katedrale, najljepše pozornice u Hrvatskoj za ovakav tip manifestacije, ili preko 1. programa HTV-a.
I na kraju, Mirko Ćurić nam je objasnio tko su ti naši bećari kojima je posvećeno ovogodišnje svečano otvaranje Đakovačkih vezova:
Oni su naša duša, i kad ih slavimo i kad ih grdimo. Oni su naše tople noći uz pjesme i kola, oni su naša snena, prohladna jutra, kad miriši trava, njište probuđeni vranci, a pijetli najavljuju novi dan, u kraju između tri rijeke, stvorenom na priliku zemaljskoga raja. Tamburice odjekuju kroz pospani šor i bude sokak, otvaraju se pendžeri, tobož se stare žene ljute, a sa svojim muževima sjećaju se lijepih dana mladovanja. Oni su ljudi koji jače i dublje osjećaju svaki titraj ovog rajskog kraja, čije žice nježnije i dublje bruje, koji dublje pate i iskrenije se vesele, koji nisu od ovoga svijeta, ali bez njih ne bismo bili to što jesmo. Jer da u svakom od nas ne živi duša bećarska, bili bismo mjed što ječi i cimbal što zveči, a ne narod s tako dubokim korijenom da ga niti jedna nevolja ili oluje ne može iščupati.“
Foto: Marko Milas