Svaka dobra priča započinje dobrom legendom, tako smo i mi započeli razgovor s Ivanom Lovićem, autorom knjige „Gorjanske ljelje“, o legendi koja se još spominje po ulicama Gorjana „Običaj ljelja proljetni je ophod koji se u Gorjanima održava jednom godišnje, na katolički blagdan Duhova (50 dana nakon Uskrsa). Crkva tada obilježava silazak Duha Svetoga na Mariju i apostole.“, rekao nam je Ivan Lović.
Osim u Gorjanima ovaj običaj održavao se i dalje u Hrvatskoj, Mađarskoj i Vojvodini, a sličan običaj poznavali su i u Bosni, Slovačkoj, Srbiji, Makedoniji, Rusiji… Na području Đakovštine su osim Gorjana ovaj običaj poznavala i brojna druga sela.
Podrijetlo običaja
Svi se slažu kako je običaj ljelja od velike starosti, ali nitko sa sigurnošću ne može reći odakle potječe i što on predstavlja. Naš sugovornik pokušao nam je objasniti dvije verzije o nastanku običaja ljelja:
„Prva, legendarna, verzija o podrijetlu običaja povezuje ljelje s Turcima koji su bili na ovom prostorima. Legenda kaže kako su prerušene žene iz Gorjana uplašile i otjerale Turke te na taj način oslobodile muškarce iz sela koji su bili zarobljeni. Prema ovoj legendi ophod ljelja održava se u spomen na taj događaj. Za taj događaj čuo je i car u Beču koji je ljelje pozvao k sebi te ih nagradio. To je opjevano i u pjesmi: „Mi idemo ljeljo, mi idemo kralju ljejo; od dvora do dvora, do careva stola, đe car vino pije, a carica spava…“
Drugo je mišljenje kako ljelje potječu iz praslavenskih vjerovanja te da su ostatak kulta staroslavenskog boga Peruna povezan s odrastanjem, odnosno nekadašnjim obredom inicijacije. Same ljelje smatrane su kćerima boga Peruna i božice Iris (Duge)“.
„Kod ophoda ljelja moramo razlikovati dva razdoblja. Ophod ljelja se u Gorjanima održavao do 1966. godine i ponovno od 2002. godine do danas. Budući da se običaj u selu nije održavao čak 36 godina, ponovnom obnovom nešto se izmijenio i prilagodio održavanju u današnje vrijeme.“, kaže Ivan Lović.
Običaj ljelja do 1966. godine
U svojoj knjizi „Gorjanske ljelje“ Ivan Lović detaljno je opisao običaj ljelja, a za ovu priliku pokušao nam je sve to sažeti:
„Običaj ljelja održavao se na prvi dan Duhova u Gorjanima, a na drugi dan Duhova iz Gorjana se odlazilo u okolna mjesta. U njemu sudjeluju djevojke, od 16 godina pa sve do udaje, što je u to vrijeme bilo oko 20 godina. U običaju osim djevojaka sudjeluju i muškarci, ali u sporednim ulogama.
Djevojke se podjele po ulogama, na kraljeve i kraljice. Jednako su obučene, a razlikuju ih muške okićene kape, koje kraljevi nose na glavi. Kraljevi su u desnoj ruci držali sablju. Kraljice bi bivale mlađe od kraljeva, bez kape i sablje, ali s vjenčićem na glavi poput mladenke. Muškarci imaju sporedne uloge svirača, prosjaka i kočijaša. Broj sudionika nije bio određen, ali bilo je bitno da svaki kralj ima svoju kraljicu. Kasnije je broj kraljeva znao biti znatno veći od broja kraljica.“
Iako se običaj ljelja održavao na Duhove, zbog svoje specifičnosti pripreme za taj događaj trajale su puno duže: „Pripreme za sam običaj počinjale su nekoliko tjedana prije Duhova, kada kreće organizacija. Najteži dio bilo je slaganje kape, što su pojedine žene znale i naplaćivati. Ostatak priprema prolazio bi u vježbanju hodanja i pjevanja, uglavnom nedjeljom i blagdanima, kada je to posao dopuštao. Ljelje je obično uvježbavala snaša koja je i sama nekad bila ljelja. Ako je snaša znala svirati usnu harmoniku ljelje su uvježbavale i igranje kola.“
Uoči Duhova ljeljama se prave frizure, a sam blagdan Duhova započinju odlaskom na misu u župnu crkvu sv. Jakoba apostola. Nakon mise i užine, ljelje odlaze do kuće u kojoj su vježbale, s gajdašem isprobaju kolo i tada kreću u ophod selom. „Iz kuće kreću na desnu stranu i tim redom obilaze selo. Naprijed idu dva prosjaka s korpom u koju skupljaju darove, a zatim dva po dva kraljevi te kraljice. Kraljevi sa sabljama, a kraljice bez njih. Posljednji u koloni išli bi svirači. Ljelje bi obilazile svaku kuću u selu, jedino su preskakale onu koja bi bila u žalosti zbog smrtnog slučaja. U ophodu bi prateći počimalju pjevale napjeve uz istu melodiju.
Kada ljelje dođu do kuće u kojoj je širom otvorena kapija, domaćin ih dočeka i one ulaze u dvorište. U dvorištu mijenjaju pjesme tako da ih prilagode ukućanima, ovisno o tome tko živi u kući. Ulaskom u dvorište poredaju se tako da prvi par kraljeva staje u sredinu, a ostali kraljevi razdvajaju se tako da po jedan ide sa svake strane. Nakon njih redaju se kraljice. Svi su tako poredani i okrenuti prema ukućanima. Tada se kraljevi kvrcnu sabljama i ljelje uz pratnju gajdaša kreću igrati kolo.“, opisao je običaj ljelja do 1966. godine Ivan Lović.
Običaj ljelja od 2002. godine do danas
„Malo je onih koji su vjerovali da će se običaj ikad ponovno pokrenuti, ali to se dogodilo 2002. godine na inicijativu tadašnje voditeljice KUD-a „Gorjanac“ – Marije Bučanović“, kaže nam Lović. Obnovljeni običaj razlikuje se od običaja koji se izvodio do 1966. godine. U novije vrijeme uz naziv ljelje, običaj je počeo dobivati i naziv kraljice.
Glavnu ulogu u običaju i dalje imaju djevojke, najčešće u dobi od 13. do 24. godine, a osim njih sudjeluju i momci kao svirači i prosjaci. Narodno ruho ljelja ostalo je isto, a najveći problem predstavljaju frizure, jer djevojke više nemaju dovoljno dugačku kosu. Stoga današnje ljelje imaju nešto drugačiju frizuru od starih. Frizure im uglavnom rade starije žene u selu.
Nema više skupljanja po kućama i izrade pribora. Sav pribor ljelja (kape, sablje, vjenčići) čuva se u prostorima KUD-a „Gorjanac“. Zbog brojnih scenskih nastupa sada ljelje vježbaju cijelu godinu. Vježbanje se povećava pred sam blagdan Duhova, kada na vježbe dolazi i gajdaš koji s ljeljama vježba kolo.
Na sam blagdan Duhova ljelje se kod kuće obuku, odlaze po rekvizite u prostorije KUD-a, a zatim odlaze na misu u crkvu sv. Jakoba. Nakon mise pred crkvom se igra kolo, najčešće u pratnji tamburaša. Nakon mise ljelje kreću u ophod u sličnom rasporedu kao i prije te pjevajući slične pjesme. Više nije kao prije da ljelje zalaze gotovo u svaku kuću, nego samo u one kuće gdje ih se prije pozove. Domaćini koji primaju ljelje znaju postaviti stol za ljelje i piće, a na kapiji ih dočekuju rakijom. Neki u dvorištu prirede stolice za kraljeve, onoliko stolica koliko je kraljeva.
Ulaskom u dvorište prestaje svirka tamburaša i počinju pjesme namijenjene domaćinu, a nakon nje počinju obredne igre ljelja po uzoru na stare ljelje, ali i s nekoliko novih elemenata. U dvorištima se danas ljelje zadržavaju duže nego prije, posebno u posljednjoj kući. Sam običaj danas traje kraće zbog sve manjeg broja kuća koje se obilaze. Prema onome što nam je ispričao Ivan Lović, možemo vidjeti kako se u ophodu ljelja zadržao dobar dio starog običaja.
Uvrštenje na UNESCOV-u listu nematerijalne kulturne baštine
Početkom kolovoza 2008. godine Ministarstvo kulture zatražilo je od KUD-a „Gorjanac“ potvrdu suglasnosti kako bi se „Godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana” uvrstio na UNESCOV-u listu nematerijalne kulturne baštine. KUD je suglasnost potvrdio, a ljelje iz Gorjana dobivaju 30. rujna 2009. godine najveće svjetsko priznanje i upisane su na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Izvor fotografija: KUD Gorjanac Gorjani i Maja Muškić